Ante Tomić - Smrt Slavka Goldsteina do kraja je razgolitila našu moralnu mizeriju, pokvarenost, sramotu i glupost

Ante Tomić, kolumna za Slobodnu Dalmaciju

Znate li koja je razlika između jednoga prosječnog hrvatskog svećenika, na primjer, sisačkog biskupa Vlade Košića, i njegovog afričkog kolege, vjerskog službenika u ljudožderskom plemenu daleko od civilizacije, jednoga vrača s ogrlicom od lavljih zubi?

Razlika je da u ovome drugome, u vraču s ogrlicom od lavljih zubi, nesumnjivo ima više kršćanske ljubavi i milosrđa nego u preuzvišenom Vladi Košiću. Toga biskupa, kao i tolike druge naše katoličke duhovnike, a i njihovu pastvu, valjalo bi ponovno krstiti, rekristijanizirati.

Jer, tko god je kristijanizirao naš narod, nešto je definitivno krivo napravio. Nešto je bilo loše u onoj svetoj vodi kojom su romanski svećenici prije trinaest, četrnaest stoljeća škropili odrpane slavenske doseljenike.

Trebalo bi u Vatikanu uzeti drugu, prvorazrednu vodu koju je sam papa Frane posvetio, uliti je u tankove aviona za prskanje usjeva i njome čitavu Hrvatsku još jednom prevesti na vjeru Isusovu, i trebalo bi to napraviti što prije jer prilike svakodnevno bivaju sve gore, mic po mic tonemo u divljaštvo, sve smo užasniji nekrst.

Do nekidan, recimo, nismo vjerovali da bi se neki svećenik mogao otvoreno radovati smrti drugog čovjeka, i deklariranim četnicima, jugonostalgičarima i drugim osvjedočenim neprijateljima crkve to bi bilo, onako, malo previše, “jebi ga, ne možeš opet tako“, rekli bismo mu, ali eto, i to smo dočekali.

Jedan je hvarski župnik od riječi do riječi napisao: “Obradovala me je vijest da je umro dr. Slavko Goldstein“, i bila je to samo jedna od bezbrojnih sličnih rečenica na internetu, samo jedan od tisuća oduševljenih usklika, neobuzdane orgije veselja domaćeg poganskog ološa.

Neke kršćane potrese i kad umre vrabac, ili čvorak, ili hrčak, ili mrav, ili kakvo drugo, beznačajno biće, a naši se raduju i kad ode jedan po svemu nalik njima, nečiji otac, djed i brat.

Smrt Slavka Goldsteina do kraja je razgolitila našu moralnu mizeriju, našu pokvarenost, sramotu i glupost. Pod tmurnim jesenjim nebom prošlog petka na Mirogoju ispunila me je žalost i beznađe, i to ne čak zbog onoga kojega smo ispraćali, našeg prijatelja u smeđem lakiranom sanduku pokrivenom cvijećem.

Nisam žalio Slavka jer on se, jadan, spasio. Žalio sam nas koji smo ostali. Nas koji smo osuđeni živjeti sa životinjama što se naslađuju tuđom smrću zapravo je trebalo oplakati.

A smiješan je slučaj da je pokojnik o Hrvatima mislio bolje od ikoga, neusporedivo bolje nego i sami Hrvati o sebi misle.

Pokušajte se samo načas staviti na njegovo mjesto. Da su vam u u svibnju 1941. ustaše ubile oca i bacile ga kao ovčiju strvinu u nepoznatu krašku rupu, što biste osjećali da ravno četiri godine kasnije, u svibnju 1945. netko krene ubijati ustaše i bacati ih kao ovčije strvine u nepoznate kraške vrtače.

Nemojte si laskati, kao Hrvata i katolika, ispunio bi vas neizmjeran ushit i željeli biste da ustaše nikad ne prestanu ubijati. Nijedna vam smrt tih gadova ne bi bila previše.

A Slavko je, vidite, žalio. Premda sa zločinom nije imao baš nikakve veze, premda je bio sto kilometara dalje i imao petnaest godina, kao partizan se osjećao krivim zbog Bleiburga.

Da naši ljudi čitaju, kao što naši ljudi nažalost ne čitaju, u njegovim bi zapisima našli zapanjujuće grizodušje, dobrotu i blagost jednog pravog humanista, koji je za svakoga nalazio razumijevanje i sućut i skrupulozno birao riječi da ga ne povrijedi, pa i ako je taj bio idiot za kojega je i šamar bio predobar.

Da naši ljudi čitaju, našli bi dalje kakav je Slavko Goldstein iskreni hrvatski domoljub bio, koji je tako dirljivo i lijepo pisao o svome Karlovcu i Zagrebu. Samo jednom je pokušao otići, neposredno nakon Drugog svjetskog rata u Izrael, sve dok nije shvatio da je njegovo glupo srce ostalo daleko preko mora, među ljudima koji su mu ubili ćaću.

I otad pa sve do smrti prije nekoliko dana radio je za dobro svoga naroda i zavičaja, objavljivao i pisao neke debele i važne knjige i nakon pedeset godina prvi osnovao jednu političku organizaciju u nas, Hrvatsku socijalno liberalnu stranku. Pažljiviji će čitatelj uočiti možda da se stranka nije zvala Jugoslavenska socijalno liberalna stranka.

Trudio se, da ne duljim, taj Slavko Goldstein devedeset godina, plemenito i nesebično, oko Hrvata i Hrvatske, iskreno vjerujući da taj narod i zemlja mogu bolje, da bi se nakon njegove smrti otkrilo da je tragično bio u krivu. Nema ti, brate, od nas ništa.

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unaprijed smo zahvalni

Podržite održavanje stranice Kolumne klikom na reklame ispod, unapred smo zahvalni: